Biljke imaju mogućnost fotosinteze - to jest, mogu koristiti vodu, neorganske soli i ugljen-dioksid za fotosintezu, oslobađaju kiseonik i proizvode glukozu - supstancu koja je bogata energijom za korišćenje biljaka.
Hlorofil biljke sadrži magnezijum.
Biljne ćelije imaju različite ćelijske zidove i jezgre, a njihovi ćelijski zidovi se sastoje od glukoznih polimera - celuloze. Svi preci biljaka bili su jednoćelni i progutali su fotosintetske bakterije, koje su činile uzajamno povoljan odnos: fotosintetičke bakterije žive u biljnim ćelijama (takozvana endogena simbioza). Na kraju, bakterija se pretvara u hloroplast, koji je organeles koji postoje u svim biljkama, ali ne mogu sami da prežive. Većina biljaka pripada Angiospermskoj kapiji, cvetaju biljke, koje takođe uključuju razne vrste drveća. Dišanje biljaka uglavnom je u mitohondrijama ćelija, a fotosinteza se izvodi u hloroplastu ćelija. [7] Fotosinteza zelenih biljaka je najčešća na svetu, najveći proces reakcije igra važnu ulogu u sintezi organskih jedinjenja, akumulaciji sunčeve energije i prečišćavanju vazduha, održavanju sadržaja kiseonika u atmosferi i stabilnost ciklusa ugljenika, koja je osnova poljoprivredne proizvodnje, i koja je od velikog značaja u teoriji i praksi.
Prema kalkulacijama, zelene biljke na svetu mogu proizvesti oko 400 miliona tona proteina, ugljenih hidrata i masti dnevno, a takođe i oslobađanje skoro 500 miliona tona kiseonika u vazduh, pružajući odgovarajuću hranu i kiseonik za ljude i životinje. List je glavni organ za fotosintezu, a hloroplast je važna orgelna fotosinteza. Hloroplastni pigmenti u višim biljem uključuju hlorofil (A i B) i karotenoide (karoten i lutein), koji se distribuiraju na fotosintetskim membranama. Apsorpcija i fluorescencija hlorofila pokazuju da može da apsorbuje energiju svetlosti i da je stimuliše sunčevom svetlošću.
Biosinteza hlorofila formira se pod uslovima osvetljenja, na koju utiču svetlost, temperatura, mineralna ishrana, voda i kiseonik. Fotosinteza se sastoji od dva međusobno povezana koraka procesa lakih reakcija i asimilacije fotosintetičkog ugljenika, uključujući dvije faze primarne reakcije i elektronskog transfera i fotosinetske fosforilacije, u kojima prvi apsorbuje, prenosi i pretvara energiju svjetlosti u električnu energiju, koji konvertuje električnu energiju u ATP i NADPH2 (kolektivno poznata kao asimilacija), dve aktivne hemijske energije. Transformacija aktivne hemijske energije u stabilnu hemijsku energiju postiže se kroz proces asimilacije ugljenika. Asimilacija ugljen-dioksida ima C3, C4 i Cam tri načina, prema različitim putevima asimilacije ugljenika, biljka je podeljena na C3 bilje, C4 biljke i kamilice. Međutim, put C3 je glavni oblik asimilacije ugljenika u svim postrojenjima, a njegovi imobilizovani CO2 enzimi su rubp-karboksimetil enzimi. Pristup C4 pristupa i kameri su samo različiti fiksni način CO2, i na kraju u telu biljke ponovo da oslobodi CO2, učestvuje u sintezi skroba C3 puta. C4 putevi i putevi za kamione Fiksni CO2 enzimi su pep, njegov afinitet za CO2 je veći od RUBP-karboksimetil enzima, C4 Way igra ulogu pumpe za CO2; Kamionski put karakterišu noćni stomatološki otvaranje, apsorpcija i fiksacija formiranje CO2 jabučne kiseline, dnevno zatvaranje stomata, Korišćenje CO2 koji je izdao noćna decarboksilaza jabučne kiseline, šećer je formiran putem C3 puta.
Ovo je adaptacija koja se formira tokom dugog evolucionog procesa. Lako disanje je proces kojim zelene ćelije apsorbuju O2 da oslobađaju CO2, a supstrat je etanolna kiselina formirana putem RUBP od C3 puta. Ceo metod etanolne kiseline se sekvencijalno sprovodi u hloroplastu, peroksidu i mitohondrijama.
C3 biljke imaju očigledno svetlosno disanje, a respirator C4 biljnih svetlosti nije očigledan. Stopa fotosintetičkog bilja varira od biljnih vrsta, perioda rasta i akumulacije fotosintetičkog proizvoda, a na njega utiču i okolišni uslovi kao što su osvjetljenje, CO2, temperatura, vlaga, mineralni elementi i O2. Efekti ovih faktora životne sredine na fotosintezu nisu izolovani, već su međusobno povezani i kombinovani.
U određenom rasponu, prikladniji su uslovi, što je brža stopa fotosintetike. Energetska efikasnost biljke je i dalje veoma niska. Prirodni prinosi su znatno drugačiji od teorijskih vrednosti, tako da postoji veliki potencijal za stimulaciju. Da bismo poboljšali brzinu iskorištavanja svetlosne energije, trebalo bi da smanjimo gubitak energije prouzrokovanu curenjem i poboljšanjem brzine konverzije solarne energije, uglavnom povećanjem fotosintetičkog područja, produžavanjem fotosintetičkog vremena, povećanjem efikasnosti fotosintetike, povećanjem koeficijenta ekonomičnog prinosa i smanjujući potrošnju fotosintetičkih proizvoda.
Poboljšanje performansi fotosintetike je osnovni način za poboljšanje prinosa usjeva.


